Božić - Polnoćka - A

Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima (Lk 2, 1-14)

Vidjevši da je tmina zahvatila narod, Bog je odlučio u svomu milosrđu pokazati mu svoju naklonost: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Kako? Odlučio je u doba cara Augusta doći u liku siromašnoga djeteta. Car je August sebe proglasio spasiteljem te je svoju moć pokazao odredivši da se provede popis pučanstva, što je znak ljudskoga upravljanja ljudima. Naredio je da u njegovu carstvu bude mir i da ga vojska provodi oružjem. No, ljubav se ne može narediti. To je bio znak ljudske izgubljenosti i nemoći, pomračenja uma i tame srca, jer je car sebe držao bogom. Vladala je tama oholosti, mržnje, nasilja, oružja. U tu tamu i nered Bog je odlučio doći u poniznosti i pokazati mir i ljubav, donijeti nadu i svjetlo preplašenim srcima.

Jesu li danas išta drukčije, tko su suvremeni Augusti? Je li danas čovjeku išta potrebnije od mira i ljubavi, svjetla i radosti? Čuli smo da je popis bio u Siriji, da, Siriji koja je danas simbol Augustove zloće koju slijede suvremeni moćnici, koji žele na ljudski način upravljati svijetom. I danas Bog traži svoj Betlehem, što znači kuća kruha. Josip i Marija bili su tomu djetetu i kuća i kruh, a zapravo to dijete je dom i kruh svijeta. 

Moćni August oružjem nameće mir, a zašto se boji djeteta. Dijete je znak radosti, nade, života. Zašto August voli oružje, a ne osmjeh s djetetova lica i sjaj iz njegovih očiju? Zato što je njegovo srce zbog oholosti u tami, manjka mu ljubavi, August ga nije mogao prepoznati jer nije volio već vladao. Međutim, Dijete dolazi u tamu ljudske stvarnosti.

Bog i večeras dolazi i traži svoj Betlehem, ne da se uhljebi kao kraljević, nego da se suživi s onima koji su u nevolji, koji su ugroženi, u tami, jer želi sve ljude učiniti svojim kraljevima, želi svima udijeliti svoj božanski mir, sve udomiti. 

Marija ga položi u jasle, među životinje, jer za njega nije bilo mjesta u svratištu. Kad čovjek u sebi otkrije dijete Isusa vraća mu se nada u život. Isus dolazi, a ima li mjesta za nj po gradovima i centrima, u kulturi i politici, u zakonima i bolnicama, u školi i fakultetima? Je li danas čovjek bježi od djeteta, Isusa? Ako iz jaslica izbacimo dijete Isusa, što ostaje?

Realno gledajući i danas prevladavaju štala i jasle u raznim oblicima. No, tko je prepoznao dijete Isusa u jaslama? Siromašni, priprosti pastiri kojima anđeo reče: Ne bojte se, javljam vam blagovijest, veliku radost, danas vam se rodi Spasitelj, Krist Gospodin. A gdje vidimo sebe: u Augustu ili među pastirima, gdje je naše društvo i svijet, u Augustu ili u štali, gdje tražimo Isusa: u Augustu ili u jaslama?

Blagdan Božića nam poručuje: Isus dolazi i želi se roditi i nastaniti u čovjeku, zato traži Gospodina u jaslama, traži ga tamo gdje ga nitko ne traži, u siromašnome, u malenome. Ne traži ga u vanjštini, u kockarnici, u raskoši ovoga svijeta niti u svjetlima ljudskih tvorevina, ne traži ga u sekularnomu sjaju koji nam se nudi svakoga trenutka, niti u Augustovu popisu. Ali traži ga u neobičnim stvarima, u onima koje te iznenađuju, traži ga u štalici, tamo gdje zaudara, tamo gdje boli, u tami i očaju ljudskoga srca. Možda je u tim jaslama uz dijete Isusa moj i tvoj bližnji, naša obitelj i domovina.

Potražimo dijete Isusa na popisu svoga mobitela, na svomu faceboku, vidimo jesmo li ga umrežili u svoje misli i stavove, svoje korake i planove, ima li mjesta za nj u strategiji školstva i kulture, u državnim i gradskim proračunima i projektima. Potražimo ga da se ne bi smrznuo i ogladnio, preminuo bez pozdrava, ljubavi i oprosta, potražimo ga prije nego mu itko kaže da za nj nema mjesta u ovomu svijetu. A da bismo ga mogli naći i mi smo pozvani, kao oni pastiri čuvati stražu kod svojih stada, svoga uma i duše, obitelji i države, pozvani smo mu otvoriti svoje srce, pa makar u njemu bila samo štala i jasle, bolje i to nego Augustovi promotori zla. On se nije kao August ispričavao zlu, niti varao ljude i narod, nego se uselio u ovaj svijet, ”sebe dade za nas, da nas otkupi od bezakonja”, donio je svijetlo i radost u tamu i patnju, pokazao kako se živi za istinu, kako se naviješta ljubav i mir, radosna vijest.

Isus dolazi i zato smo pozvani kao Josip i Marija potražiti jasle, gdje ćemo položiti dijete, jer večeras Bog ne šuti, u djetetu govori glasnije nego ikada, ali ne nasilno već jezgrovito i mirno, hrabro i osvjetljavajuće. Premda neki žive od narodnih jasala, a stalno prozivaju narod i državu, mi potražimo jasle u kojima se rodilo dijete Bog Isus Krist, jasle pred kojima ćemo se pokloniti, jer pred jaslicama klecaju i kliču samo oni koji imaju vjere, ljubavi i poniznosti. Da bismo ušli u betlehemsku špilju trebamo se sagnuti, da bismo susreli Isusa moramo biti maleni. Bog se ne stidi štale i zato se ne boj prignuti. Ne dopustimo da se ta štalica pretvori u hladnu i sezonsku duhovnost i apartmanizaciju, jer Božić nije nešto slučajno, usputno niti izmišljanje igara po trgovima. Božić je odrednica, smisao i uporište života, ljubav. Zato treba narodne i obiteljske božićne običaje čuvati i prenijeti mlađima, a ne ih iskrivljavati. Jer duhovni božićni običaji, pjesme i molitve, prikazuju vjeru i način života našega naroda i govore koliko su se ukorijenili u istini Božića. Ta se istina širila snagom vjere, a ne tehnologije.

Učinimo sve da ta štala i jasle postanu Betlehem - kuća kruha, koju će on pretvoriti u otajstvo misnoga kruha i vina, da postanu makar vrtić djeteta Isusa, koji će on pretvoriti u kuću svoga Oca u kojoj ima mjesta za sve. Jer iz te kuće, iz tih nebeskih dvora i nama večeras i svakoga dana šalje anđela koji nam veli: Ne boj se, rodio ti se Isus Krist Spasitelj, kralj mira i ljubavi. Samo tako i naš narod može vidjeti svjetlost veliku. Stoga se i mi pridružimo anđelima i pastirima te u tišini svoga bića molimo: Slava Bogu na visinama i a mir ljudima na zemlji, hrabro recimo: Ja želim biti u ovomu svijetu nositelj Božjega svjetla, mira i Božje slave, jer ljubav se ne naređuje nego daruje. Amen.