Druga nedjelja po Božiću - A

Gospodin vam prosvijetlio oči srca (Ef 1,18; Iv 1,1-18) 

Sveti Pavao, čuvši za vjeru i ljubav Efežana u Gospodinu Isusu, zahvaljivao je Bogu zavapivši: Prosvijetlio vam oči srca. Time nas apostol Pavao poučava o važnosti čistoga srca. Bez čista srca ne može se ispravno vidjeti ni Boga ni čovjeka. Efežanima je bila velika poteškoća kako izgraditi i uspostaviti čisto srce i zato sveti Pavao moli da Bog pošalje Duha Svetoga da im prosvijetli oči srca. Po očima se može vidjeti u kakvomu je stanju čovjek, one očituju je li čovjekovo srce tamno ili radosno. Bez očiju čistoga srca sve je mutno, nečitljivo, nesmisleno, beznadno, besciljno. Sveti Pavao, koji je nakon teških zabluda, milošću Božjom progledao, očima vjere mudro uočava da su ljudi zagrezli u grijeh, da im je srce okorjelo i da ne razabiru dobro od zla, pa moli Gospodina: prosvijetli im oči srca. Zašto? Apostol nastavlja i veli: da spoznaju koje li nade u pozivu njegovu, jer nedostatak nade čovjeka baca u očaj i grijeh.

Sagledavši život ljudi i društvo dvadeset i prvoga stoljeća što bismo kao vjernici drugo zavapili ako ne: Gospodine, prosvijetli nam oči srca. Prosvijetli da ne zalutamo, da vidimo i shvatimo što se to događa u nama, oko nas, da se držimo tvoje riječi kao sigurna smjerokaza i da izliječimo duhovnu aritmiju i strabizam. Kada nema svjetla, sve postaje mutno i tamno, dvoznačno i dezorijentirano, ne može se razlikovati istina od laži, put koji vodi do cilja od puta na kojemu se, bez pravoga smjera, neprestano vrtimo u krug. Bitno je čistoćom srca što prije spoznati smjer da se ne bismo gubili u vrtlogu zla, kako reče pjesnik: 'Mi smo išli putem. Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug'.

Dok se čovjek vrti u krugu onda mu se manta. Zar nam se ne čini da se danas mnogima duhovno i životno manta, jer se vrte u krugu promatrajući život i društvo samo očima materijalizma i sebičnosti, srce im je ogrezlo u prolaznosti svijeta. Današnja nas liturgija poziva da iziđemo iz toga začaranog kruga i da prosudimo mantamo li jedni druge ili svijetlimo jedni drugima. Da bismo izišli iz ovozemaljske prizemnosti nužna je vjera, nada, ljubav i oči srca. A što bismo trebali spoznati? Upravo ono što smo čuli u Ivanovu evanđelju: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.

Bog otkriva ljepotu svoga božanskoga srca, koje je sama milost i mudrost. Otkriva nam da se njegova Riječ očitovala u Isusu, koji je postao jedan od nas, postao nam je blizak. Zašto? Da nam otvori oči srca i pokaže smisao Utjelovljenja/Božića, tj. da nas izbavi iz tame, otkrije snagu sebedarja, toplinu zajedništva i međuljudskih odnosa te da nas u konačnici privede ljepoti neba. Osim toga, poručuje nam da je bit njegova dolaska spasenje čovjeka po čovjeku. To znači odgovornost jednih za druge, da ne živimo jedni pokraj drugih kao kamen do kamena. Kako to? Kao što je Bog postao blizak čovjeku po svojoj Riječi tako je svaki od nas pozvan i poslan, osobito u nevolji i patnji, biti blizak svomu bližnjemu, odaslati mu riječ vjere i ljubavi, dobrote i nade. To je bit Božića i zato sveti Pavao nadahnuto moli: Prosvijetli im oči srca, da te upoznaju. Što će spoznati?

U početku bijaše život i život bijaše svjetlo! Krist je život i njegovo svjetlo svijetli u tami svijeta i našega srca. Došao je donijeti život koji je svjetlo, a bez toga svjetla ne osjećamo bol i muku bližnjih, ne znamo se radovati s drugima. Daje nam život da budemo njegovo svjetlo, srce, oči, riječ, a ne tama i začarani krug oholosti. 

Evanđelist je Ivan uočio da su ljudi imali tamno srce, pa reče: Svojima dođe a njegovi ga ne primiše. Zar se i nama to ne događa? I mi živimo u borbi između svjetla i tame. Postoje ljudi koji ga prihvaćaju i koji ga odbacuju. Zar i mi nismo često u sumnji i na raskrižju: primiti ga ili odbaciti. Svojima dođe a njegovi ga nisu primili. A čiji smo mi? Je smo li ga prihvatili kao izvor života i svjetla, ali ne samo načelno već životno? Postoje li osobe oko nas u kojima možemo prepoznati Isusa koji plače kao u štalici i pati kao na križu? Što li se sve događa u čovjekovu srcu? Iz čovjekova srca izviru kako dobra tako i zla, traže se i određuju prava i obveze, donose odluke i zakoni, kreiraju se presude i pohvale, očituje se vjera i praznovjerje, ljubav i mržnja. Mnoge je živote zahvatila i razara tama grijeha, jer su se udaljili od Kristova svjetla, a Krist je izvor i središte života. Da ne bismo ostali u tami i pali u očaj Isus nas trajno poziva da spoznamo nadu u njegovu pozivu.

Oni koji su ga odbili ostaju u tami, a Onima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja. Primiti Isusa u svoje srce znači spoznati izvor blagoslova i dostojanstva, radosti i mira. Ništa časnije nije moga dati čovjeku nego da postane njegovo dijete. Riječ se Božja i danas želi utjeloviti u našemu srcu, jer samo Krist, koji je trpio čim se rodio, pozna tjeskobu čovjekova srca i zato ga želi prosvijetliti svojim svjetlom. Božić nam daje sigurnost i jamči da Isus dolazi, da je uvijek s nama, stoga recimo: Gospodine prosvijetli nam oči srca da spoznamo kakve li nade u tvomu pozivu, daj nam milost da te prepoznamo, prihvatimo i slijedimo. Amen.