Treća vazmena - A

Uto im se otvore oči te ga prepoznaše (Lk 24,13-35)

Ove je godine uskrsno ozračje osiromašeno, ali nada nije posve ugasla. Sveti je Petar, na dan Pedesetnice, hrabro prozborio Židovima i svima koji borave u Jeruzalemu o Isusu Kristu, kojega su po rukama bezakonika razapeli i pogubili, ali Bog ga je uskrisio oslobodivši ga od grozote smrti. 

Ovogodišnju proslavu Uskrsa omela je grozota pandemije i jake mjere predostrožnosti kako na društvenomu tako i na crkvenomu području. Osjećamo oštricu nevidljivoga virusa, ali i prijepore svjetskih moćnika. Međutim, događaj Kristova uskrsenja nije usputno zapisan bez budućega značenja, već zauvijek obilježava smisao ljudskoga života. Još smo u uskrsnomu vremenu i postoji nada u poboljšanje stanja, pa se kao vjernici ne ćemo pokolebati pred nikakvim pritiscima. Zašto? Zato jer je Isus Krist uskrsnuo, zauvijek vlada i na nas izlijeva svoju božansku milost! On je naša nada i zato vjernik svoju vjeru ne temelji na ljudskim obećanjima, nego u Isusu Kristu.

Svatko ima svoje snove, želje i nade, a isto tako, ako se ne ostvare, svoja razočarenja, kako u osobe tako u sustave i ustanove. Ovih dana vidimo kako uzoholjeni društveni sustavi padaju pred sićušnim virusom, ali isto tako kako ideološki bahati pojedinci vrijeđaju branitelje i domovinsku stvarnost. Upravo današnje evanđelje govori o dvojici učenika, koji su sve svoje nade polagali u Isusa, koji je razapet i ukopan te nije ostvario njihove nade o uspostavi Izraelskoga kraljevstva. Razočarani vraćali su se iz Jeruzalema u svoje selo Emaus. Dotučeni, smatrali su da su pogriješili što su svoje nade o mesiji polagali u Isusa Krista. Sve se u trenutku raspršilo kao sapunica. Zar u toj slici ne bismo mogli prepoznati suvremene vjernike, koji su možda razočarani u svoje pastire, u Crkvu ili se pitaju gdje je Isus danas? Zar u tomu ne prepoznajemo svijet, društvo i razuzdane moćnike?

Dok su ta dvojica učenika išli putom i međusobno razgovarali približio im se Isus, ali ga nisu prepoznali. Kako je to moguće? Isus i danas, u doba pandemije i društvenoga bezboštva, dolazi i želi s nama hoditi u našim radostima i žalostima. No, učenici nisu imali ni razuma ni srca da bi u tomu suputniku prepoznali svoga prijatelja i učitelja. Koliko li puta ni mi ne prepoznajemo jedni druge u nevolji, a ni tragove Božje ljubavi, koliko li smo puta i mi razočarani, a dopuštamo li da nam se približi Isus, da nam se približi Crkva s izlaganjem evanđelja?

Isus je primijetio da su ozbiljno raspravljali o životnim temama, pa ih upita o čemu pretresaju, a oni začuđeni uglas rekoše: Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu pa ne znaš što se dogodilo te mu sve ispripovjediše. Da, ima li danas tuđinaca, tj. onih koji ne znaju što se dogodilo s Isusom Kristom? Ako istinski sagledamo stvarnost oko sebe vidjet ćemo da ih je mnogo, međutim ima li onih koji će im navijestiti i posvjedočiti istinu o uskrslomu Kristu? Učenici su, pod dojmom svojih želja i ambicija, s tugom i očajem, gledali samo u prošlost i maštali o svojim snovima, zaslijepilo ih je zlo pohlepe za uspjehom i vlašću i ne prepoznaju Isusa koji se predstavlja u Novomu obliku, pa tomu usputnomu strancu iznose svu razočaranost i tugu. 

Rekoše mu: A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Oni su se nadali trijumfu i svojim pozicijama, zanimao ih je samo njihov prestiž i slava, ugled i novac, vlast i moć. Čemu teži suvremeni čovjek? Čemu se mi nadamo? Možda smo očekivali da će povijest, društvo i svijet, poglavito Crkva i svi mi ići drugim smjerom?  S pravom su razočarani, jer Isus nije došao otkupiti samo Izraela, nego čitav ljudski rod, nije došao oružjem uspostaviti izraelsku vlast, nego smrću na križu i uskrsnućem naviješta Božje kraljevstvo, nije došao očitovati bogatstvo, častohleplje i vlastoljublje, nego Očevu slavu i ljubav. Učenici to nisu shvatili, previše su bili zaneseni svjetovnim načinom razmišljanja i sebeljubljem i zato nisu prepoznali Isusa. Bili su slijepi i gluhi te je njihova želja za Izraelskim kraljevstvom bila jača od svega što Isus govori i čini. Zar nam se ne čini da je suvremeni čovjek posve zaglibio u sekularnim očekivanjima? A, je li mi kao vjernici spoznajemo što Isus od nas danas traži? No, što Isus čini?

Reče im Isus: O bezumni i srca spora da vjerujete što su proroci navijestili, pa im poče tumačiti što je o njemu zapisano u svim Pismima. Isus tvrdi da im je srce bezumno i sporo, odnosno da ne vjeruju u riječ Božju. Jesmo li svi mi danas, Crkva, možda spora srca i usporena djelovonja, treba li što mijenjati? Ipak, Isus ne viče na njih, nego im izlaže Pisma Božjim Duhom ljubavi kojim su i pisana. Dok im je putom govorio u njima je srce gorjelo, da, postojala je poveznica od srca do srca. Isus svojim govorom grije čovjekovo srce. Što im je pripovijedao? Govorio im je da je Krist trebao trpjeti da bi ušao u slavu Očevu. Zaista, to je temelj svakoga izlaganja i navještaja, to je način kako bismo trebali svjedočiti u svijetu, postupati u obiteljskoj Crkvi i u župnoj zajednici, tamo gdje živimo.

Uto su se približili selu, a Isus/stranac kao da htjede dalje, tj. Isus ide prema novomu, u život, a oni ostaju u svomu selu, u svomu kvartu, getu, u staromu, u tradiciji i žalopojkama, plaču za prošlim vremenima, egipatskim loncima i lažnim partijskim obećanjima, umjesto da krenu naprijed. Isus želi da i mi zajedno s njim idemo dalje, u život, ne želi da u strahu i očajni tapkamo u mjestu. Učenici su molili Isusa da ostane s njima i ostao je. Ipak, nisu ga mogli prepoznati, jer su bili zaneseni ideologijom vlasti, pa im je trebao znak. Zaista, sjeli su za stol, a on kao i na posljednjoj večeri: Uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. U tomu trenutku im se otvoriše oči i prepoznaše Isusa. Prepoznali su Isusa kada je uzeo i razlomio kruh. To je središnji događaj na svakoj svetoj misi. Da, Isus postaje kruh, lomi svoj život za ljude da bi oni koji ga prihvate i sami postali kruh i životna hrana za druge. Upravo tako, kada se kršćani kao Isus sebedarno sabiru, lome i daju, čine ga prepoznatljivim drugima.

A on im iščeznu s očiju, postao im je nevidljiv. Zašto? Isus je postigao svoj cilj, prepoznali su ga i sada moraju drugima svjedočiti da je živ, da nije mrtav, vratila im se nada i vjera, otvorile su im se oči razuma i srca. Isus je iščeznuo, jer je samo očima vjere vidljiv u kruhu koji se lomi, kruhu koji se dijeli u zajednici, u Crkvi koja postaje kruhom za druge. Što čine? Potom se digoše i vratiše u Jeruzalem te rekoše apostolima da su prepoznali Isusa u lomljenju kruha, a lomljenje kruha je sakrament euharistije. To je poruka i nama: Dignuti se i poći, ne ostati u prošlosti, u razornim ideologijama, u nadiđenim pastoralnim modelima, nego smo pozvani biti Isusovi misionari u svomu okružju, po cijelom svijetu, da, pozvani smo životno ustati i svjedočiti.

Izlazak iz sebe, iz svojih razočaranja, ogorčenosti i sebičnosti te lomljenje kruha i danas je kriterij prepoznavanja Isusa. Isus je prepoznatljiv po svomu tijelu koje je zajednica koja se okuplja na svetoj misi kako bi i sama postala hranom za druge, jer toliki su, kao i učenici, na putu, razočarani, beznadni. Da bi, kako reče sv. Petar apostol, 'naša vjera i nada bili u Bogu', odnosno da bi kršćani prepoznali Isusa u euharistiji moraju prije svega, kao i učenici na putu u Emaus, slušati Božju riječ.

Svatko od nas ima svoj Emaus, međutim, da ne bismo postali stranci i razočarali se, ne bismo smjeli biti previše opčarani ovim svijetom i zato smo pozvani, bez zadrške, sve svoje nade staviti u Isusa Krista i drugima, kao Petar, prozboriti da je uskrsnuo. A ti Isuse pridruži nam se na hodu u naš Emaus, otvori nam oči da te prepoznamo i naviještamo drugima, nahrani nas svojim Duhom i zauvijek ostani s nama. Amen.