Presveto Trojstvo - A

Bog je tako ljubio svijet (Iv 3, 16-18)

Bez obzira je li netko vjeruje u Boga ili ne, ipak je govor o Bogu česta tema u ljudskim raspravama. Mnogi se pitaju postoji li Bog, neki tvrde da ga nema, a mnogi čvrsto vjeruju u njegovu opstojnost. Ljudi se pitaju tko je Bog i svaki vjernik, na svoj način, ima sliku o Bogu, a drugo je pitanje jesu li te slike ispravne? Danas Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Trojstva u kojemu se temelji sveopća stvarnost, ljudski i crkveni život, poziv i poslanje. Presveto Trojstvo je neistraživo, ali to ne znači da ga ne ćemo istraživati i upoznavati, štoviše, pozvani smo svakodnevno uranjati o beskrajno Božje otajstvo.

U otkrivanju istine i ljepote o Trojstvenomu Bogu pomažu nam današnja čitanja u kojima se spominju dva imena: Mojsije u Staromu zavjetu i Nikodem u Novomu zavjetu. Što nam pomažu ta dva čovjeka? Oba su bili narodne vođe, tj. predvodili su i usmjerivali narod u Božje ime. Svaki je od njih imao svoju sliku o Bogu, no, je li ta slika bila ispravna? I mi se upitajmo kako mi, suvremeni vjernici, kako naše duhovne, a i društvene vođe, a i narod, doživljavamo Boga? Imamo li iskustvo Božje dobrote ili je to samo naučena predodžba o Bogu? Što mi vjernici činimo da ga doživimo onakvim kakav zaista jest? A kakav je Bog? Bog je onakav kakvim sam sebe predstavlja. 

Iz prvoga čitanja Knjige Izlaska spoznajemo da je Mojsije, s dvije kamene ploče, išao na brdo Sinaj i da mu se Bog očitovao. Mojsije ga je zazvao, a Bog mu je iz oblaka progovorio rekavši tko je on: Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Mojsije se stresao, zadrhtao te je, pavši na zemlju, poklonio se zavapivši u ime naroda: Gospodine, pođi s nama, primi nas za svoju baštinu! Dok je Mojsije razgovarao s Bogom, što je narod činio? Narod je u podnožju brda Sinaja sagradio zlatno tele.

Bog se nije dao vidjeti, ali se Mojsiju očituje kao Jahve, Spasitelj naroda, kao milosrdan i milostiv Bog. Bog nije neki daleki i bezbrižni, drski i osvetljivi pesimist, nego je milosrdan i milostiv, pun sućuti. Međutim, narod to ne shvaća te gradi svoga boga. No, Mojsije čuje živoga Boga, ne vidi ga, ali mu svim svojim bićem vapi da ih primi, da budu zajedno s njim, a narod se udaljuje. Kada čovjek od sebe i sebi gradi boga, tada život potamni i gubi svoj smisao i zlatni sjaj. Stoga, kako ostati na nogama kada Bog govori? Zato se Mojsije na Božji glas prostire na zemlju, osjeća se nedostojno i posve se predaje u njegove ruke, klanja mu se i moli da im oprosti grijehe i opačine. Mojsije je čovjek vjere.

Bog nipošto ne želi ostati dalek čovjeku, nego mu se, unatoč njegovu idolopoklonstvu, približuje, govori mu o sebi, jer je samoga sebe utkao u čovjekovo biće. Bog je u svakomu čovjeku, samo je pitanje je li čovjek to shvaća i prihvaća. Upravo to uočavamo u evanđelju, u razgovoru između Nikodema i Isusa. Nikodem je farizejski vođa i dolazi Isusu, jer je shvatio da su njegova djela od Boga. Nikodem predstavlja čovjeka koji traži Boga, koji želi otkriti istinu te joj se želi kao Mojsije pokloniti. Je li i gdje suvremeni čovjek traži Boga/boga?

Za razliku od Mojsija Nikodem izravno susreće Boga, Isusa Krista, i s njim razgovara. Bog nije sam za sebe, nego Bog dijaloga, za druge, on u čovjeku traži sugovornika. U tomu razgovoru Isus Krist otkriva Nikodemu tko je Bog i veli: Bog je tako ljubio svijet. Kako? Dao je svoga Sina Jedinorođenca za spas svijeta. Tko bi se od ljudi odvažio na takav čin? Međutim, tko u nj vjeruje ne može propasti i spreman je žrtvovati se. Bog je ljubav, a ta ljubav je zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. To je Presveto Trojstvo. Ono je izvor i uzor zajedništva i ljubavi, a čovjek je odraz toga zajedništva. Isus Nikodemu otkriva svu Božansku ljepotu, intimu, bogatstvo. Ni Mojsijev Bog ni Nikodemov Bog nije zlopamtilo, nije očajnik, nije osvetnik, ne osuđuje, nego je milostiv i milosrdan, Bog ljubavi. Suprotno Bogu blizine i dijaloga, ljubavi i zajedništva moderno društvo promiče individualizam i sebičnost. Umjesto da se nakon nesretne pandemije ljudi zbliže oko Božjih krjeposti, neke strukture promiču razbijanje obitelji, a neki najavljuju da bi trebalo škole i fakultete ubuduće održavati na daljinu, online. Zar misle da će tako mladež naučiti zajedništvu?

Slika Boga ljubavi i zajedništva je utjeha za čovjeka i ne treba se bojati Božje osude, ali se treba bojati da sam sebe ne osudi, ako ga odbije. Tko odbija Isusa, taj ide u tamu i smrt. Čovjek često ima sklonost klevetati i ogovarati, ponižavati i osuđivati druge, a Isus veli: Bog nije poslao Sina da sudi svijet nego da ga spasi. Isus je došao, ne osuditi, nego spasiti čovjeka. No, mnogi bježe od Boga i Crkve, jer misle da će ih Bog kazniti, jer je konzervativan. Ali ne, Bog ne sudi, ne otpisuje, ne ugrožava, nije došao čovjeka pregaziti i zagorčati mu život, nego je došao spasiti ga, pomoći mu, utješiti ga, došao je iz ljubavi prema čovjeku, jer Bog je zaljubljen u čovjeka, uvijek je nov. Međutim, je li suvremeni čovjek, kao Mojsijev narod, zastranio, vjeruje li ili gradi zlatno tele? Zar i mi nismo poslani spašavati čovjeka za život vječni? Zašto? Pa Isus sam reče: tko vjeruje u njega ne osuđuje se, a tko ne vjeruje već je osuđen. Isus nudi puninu života, a ima onih koji ne vjeruju u Isusa, a Isus želi da svi ljudi uđu u zajedništvo Presvetoga Trojstva. U Isusu je vidljiva slika Boga i čovjeka. Onaj tko ga prihvati i ljubi, taj je u punini života. Tko u svoj život ugradi Božju ljubav, taj već posjeduje vrsnoću života za vječnost. Isus ne osuđuje, nego čovjek sam sebe osuđuje ako ne prihvaća Boga. 

Bezboštvo i nevjera je veliki problem suvremenoga čovjeka i društva. Ljudi kao da se natječu nevjerovati u Boga, a to se vidi u svakodnevici, jer se povlače i boje govoriti i svjedočiti Božju ljubav. Misle da je vjera 'privatna stvar' pa, da bi se dodvorili svijetu, radije će graditi zlatno tele, nego kao Mojsije tražiti Božju blagonaklonost. Mi se kao vjernici, mlado i staro, moramo preispitivati što i kako činimo da ljudi upoznaju Isusa, da vjeruju i žive po Božju. Mojsije reče Gospodinu da je njegov narod tvrde šije. Je li moderni čovjek tvrdokoran? Što se događa sa suvremenim čovjekom da ne vjeruje, da živi kao da Boga nema i ne želi da Bog pođe s nama? Je li mu na prvomu mjestu cilj tražiti Boga ili tražiti sebe i svoju sliku, je li mu smisao života vjera ili nevjera? Ako traži Boga naći će i sebe, u suprotnomu gubi i sebe i Boga!

Kada se dublje zaviri u ljudsku osobnost u vidu društva, onda uočavamo: umjesto da se kao Mojsije i Nikodem pokloni Gospodinu i zavapi: pođi s nama, čovjek sve privatizira. Time hoće reći: Bože, nemoj ići s nama, jer ako budeš s nama onda ćemo morati živjeti po tvojim mjerilima. Na tragu tih zabluda mnogi zavode ljude te im pružaju igre bez granica, moćnici privatiziraju vrjednote, pa ništa nije sveto ni vrijedno: čovjek, nedjelja, rad, škola, zdravlje, pa će se moći liječiti i školovati samo oni koji imaju novca. Na takav se način privatizira život i stvara društvo napuštenih i samotnih ljudi, privatizira se vjera i Bog. A gdje je tu zajedništvo i ljubav? Gdje je tu ispravna slika o Trojstvenomu Bogu i čovjeku, kako naučava Crkva.

Zar se čovjek toliko otuđio i duhovno skučio da nema potrebu, kao Mojsije i Nikodem, susresti Boga? No, Bog dolazi i želi danas i svaki dan s nama razgovarati i želi da svijetu navijestimo i posvjedočimo njegovu ispravnu sliku, a to je slika ljubavi i zajedništva. Jer Bog nas ljubi i zato smo i mi pozvani, da bi nam bilo dobro, ljubiti Boga, život, ljude i svijet, a ljubit ćemo ga ako budemo živjeli prema njegovim zapovijedima. Ljubit ćemo ga ako se budemo okupljali u ime Presvetoga Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga. Da bismo to mogli, pozvani smo, kako reče apostol Pavao, otvoriti se da: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga budu s nama. Amen.