Četrnaesta kroz godinu - A

Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni (Mt 11,25-30)

Ima ljudi koji nekomu posvete mnogo vremena u nadi da će se promijeniti, obratiti i popraviti, prihvatiti vjeru i slijediti Krista. Ali, nakon nekoga vremena shvate da od toga nema velike koristi, da je to gubljenje vremena, pa se, možda razočarani, povuku zbog neuspjeha. Obratiti drugoga nije lako. Ali, ponekada se dogodi da nekomu sasvim usputno iznesemo evanđeosku misao i taj se, nakon nekoga vremena, sa zahvalnošću javlja, jer ga je ta poruka duboko ganula i potakla na unutarnji zaokret i odvažan hod u kršćanskomu životu. Pitamo se kako to?

O tomu nam govori današnje evanđelje. Isus je u gradovima Korozainu i Betsaidi poticao na obraćenje, naviještao kraljevstvo Božje i učinio najviše čudesa, ali se nisu obratili. U tim su gradovima prevladavali pismoznanci i farizeji, koji su, zakopani u svoj skučeni svijet, ostali sebični i tvrdokorni, umišljeni i oholi. Očitovalo se ono što je apostol Pavao shvatio i navijestio Rimljanima: „A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov“, a Kristov duh jest život. Zato im je Isus poručio da će o sudnjemu danu biti lakše sodomskoj zemlji, nego njima. A, ima li takvih mjesta i gradova, pojedinaca, skupina i partija, kod nas, u našemu okružju, u suvremeno doba? 

Potom Isus slavi i zahvaljuje Ocu, jer je objavio Radosnu vijest malenima, pa veli: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Unatoč farizejskomu režimu bilo je onih koji su prihvatili Isusov duh. Zbog toga Isus slavi i zahvaljuje Ocu za one koji su se otvorili njegovu navještaju. Blagoslivlje Oca za tu malu skupinu učenika, običnih ljudi, ribara, koji nisu bili bahati i puni sebe te su prihvatili njegovu poruku. Bitno je primijetiti da Isus slavi Oca kao „Gospodara neba i zemlje“, dakle, sve je njegovo i stoga bilo što, duhovno ili materijalno, zadržati za sebe ili se postaviti iznad njega znači biti ohol i odbaciti Boga. Isus nas time upućuje kako se postaviti prema njemu i nebeskomu Ocu, tj. poziva nas da uvijek i prije svega slavimo, blagoslivljamo i zahvaljujemo Bogu na svemu. Komu i čemu se divi i koga slavi suvremeni čovjek?

Zašto je Otac nebeski svoju poruku sakrio od „mudrih i umnih“, a „objavio malenima“? Tko su mudri i umni, a tko su maleni? Možda će samouvjereni društveni mudraci pomisliti da se Isus bojao pametnih ljudi i da ih zato kori. Ne, Isus ne razmišlja na prizeman način, on je Bog koji spašava čovjeka te u potpunosti prozire njegovo srce i dušu te ga želi izvesti na Božji put. 

Mudrima i umnima smatrali su se pismoznanci i farizeji, koji su odbacili Isusa, osudili su ga kao bogohulitelja te su se samoizolirali od njegova Duha i zatvorili Božjoj poruci ne želeći čuti istinu ni doživjeti njegovu ljubav. To je bît problema. Oni su se pred Isusom, koji naviješta novu i Radosnu vijest, zakopali u starozavjetne običaje i zakon, koje su tumačili kako je njima odgovaralo te su svojom pristranošću ugnjetavali ljude i u šaci držali cijeli narod. Je li danas išta bolje? To je bila društvena i religiozna zloporaba i manipulacija. Bili su umišljeni u svoju pamet te su se začahurili pred Bogom i postavljali iznad Zakona. U svojemu ludilu i sljepoći nisu se pred Isusom htjeli odreći svoje moći. Zagovornicima zakona ponizni i krotki Bog, kojega naviješta Isus, bio je dalek i skriven. Tko se ravna samo prema zakonu i prema ljudskim pravilima, ne može shvatiti sliku Boga ljubavi. Ne samo to, nego između sebe i ljudi stavljaju nepremostivu pregradu te ne vide potrebe i nevolje ljudi, pa zbog svoje oholosti ne mogu otkriti svjetlo i istinu o Bogu. I mi se moramo preispitivati: Ima li farizejskoga kvasca u nama i oko nas?

Bog se „objavio malenima“. Tko su „maleni“? Maleni su djeca, oni koji još nisu odrasli, tj. onima koji su bili duhom otvoreni, ponizni i samozatajni Bog je objavio svoju svetost i dobrotu. Djeca po svojoj datosti rastu, uče i hode naprijed, u život. Bog se objavio i danas se objavljuje onima koji su, u svojoj skrovitosti spremni cijeloga života, kao djeca, kršćanski rasti, učiti, napredovati, sazrijevati, odrastati u vjeri i poniznosti. Maleni su oni koji spoznaju svoje granice i svoju krhkost, jer znaju da ne mogu sami odgovoriti na sva pitanja i riješiti sve životne poteškoće, osjećaju potrebu Kristove ljubavi te joj se otvaraju, traže, prihvaćaju i slijede Boga. 

Isus ne dovodi u pitanje ničiju mudrost i umnost, ničije znanje i pamet, štoviše, potiče, ali osporava i opominje one koji se tvrdokorno poistovjećuju s pismoznancima i farizejima. U tomu smislu danas su nam potrebni odrasli, zreli, poučeni kršćani koji će odvažno slijediti Isusa, a ne ljudima nametati razne oblika „jarmova“. Potrebni su nam kreativni i zauzeti kršćani u obitelji, Crkvi i društvu, koji će odvažno svjedočiti evanđelje. Kada se čovjek stavlja iznad Isusa, njegova pamet i mudrost, znanje i znanost gube na vrsnoći, jer postaje ohol, nameće užasne jarmove i ugnjetava druge. Oni koji se osjećaju i ponašaju kao bogovi, a najgore bi bilo to činiti u ime vjere, misle da su posve dobri i nepogrješivi, da im ne treba obraćenje ni molitva, smatraju se da znaju sve o Bogu i zbog toga su uznemireni, puni sebe, nemaju potrebu tražiti pomoć od Boga. Takva uznositost i samozadovoljstvo ponižava druge i ne može otvoriti prostor za Boga. To je Isus doživio u Korozainu i Betsaidi, u susretima s pismoznancima.  

Isus je osjetio farizejsku oštricu, osjetio je bahatost i oholost zlobnih ljudi, ljudi koji su ugnjetavali, iskorištavali druge namećući im jarmove, tj. zakone i pravila, koje ni sami nisu obnašali. Ljudima su na leđa stavljali „jaram“, tj. teret, breme, ropstvo, pritiske, nepravedne i neprovedive zakone (Jaram je drvena naprava koja se stavljala volovima na vrat da ne bi pobjegli prigodom oranja.). Što li nam sve ne propisuju briselski, domaći i drugi zakonoznanci te farizejski religiozni sveznalci?  

Eto zašto Isus ističe „malene“, tj. ponizne i krotke ljude, koji na prvo mjesto stavljaju Boga, njega slave i blagoslivljaju, njemu se mole i klanjanju te ih poziva da uzmu njegov „jaram“, tj. njegovu Riječ i ljubav. U prvomu čitanju čuli smo da Bog po proroku Zahariji veli: „Klikni iz sveg grla Kćeri sionska! Viči od radosti Kćeri jeruzalemska!“ Zašto? Zato što naviješta novoga Kralja-Mesiju koji je pravedan i krotak. To je bio navještaj Isusa. Isus je pravedni, ponizni i krotki Kralj, koji se zauzima za one koji su u očima moćnika nebitni, koji su na posljednjemu društvenom mjestu te nikoga ne isključuje iz svoga života. A, kakvi su suvremeni vladari? Zato Isus reče: „Dođite k meni, svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ Snažan je to poziv.

Poziva sve koji su pritisnuti nevoljama života, sve koji se priznaju malenima, sve koji pate zbog nerazumijevanja i nepoštovanja, nepravde i kriminala, zbog nasilja i zla, zbog ljudske oholosti i sebičnosti, sve koji su lišeni nade i ljubavi, koji su osporavani i izranjeni ratom i gladi. Zašto su izmoreni i opterećeni? Zbog nepoštovanja Božje krotkosti i poniznosti, zbog nepravde i nasilja, zbog neprirodnih zakona i nerazumnih propisa, zbog prekomjernih nameta i uništavanja vrjednota, zbog manjka ljubavi i poštovanja. Takvo društvo ne može opstati niti je moguće tako održavati tolike čudne zakone i propise, pa se mnogi osjećaju frustrirani i krivi pred Bogom i ljudima. Ljudima je danas dosta prevrtljivih obećanja i pohlepe, licemjerja i dvoličnosti. Izmoreni su od bezbožnih sustava i medijskih igara, opterećeni su lažnim vijestima, ljigavim dodvoravanjima i nesigurnim ulaganjima. Takve ne mogu odmoriti nikakve društvene koalicije ni apaurini, već samo Isus Krist. 

Zato Isus svima poručuje: „Dođite k meni, ja ću vas odmoriti“. Zar bi Isus to rekao da nema ljubavi za sve? Isus to može reći jer mu je „sve predao Otac“. On u potpunosti poznaje Oca i Otac njega. Po njemu se Otac očituje ljudima. Jer odmoriti se znači doći malo sebi, uzeti malo zraka, udahnuti. Isus time veli: Ja sam taj zrak, dah i odmor. Samo se u njemu može istinski odahnuti i udahnuti, spoznati bît života, naći ljubav, sigurnost i mir. Zato svima opterećenima poručuje da dođu k njemu, jer on svima jamči odmor. Zar nismo umorni pomalo od svega?

Da bi se stvorilo zdravo ozračje treba odbaciti farizejske zablude i vjerom se obratiti Isusu. Isus sve poziva i svima poručuje da uzmu njegov jaram na sebe, dakle, Isus za mjeru radosti ne postavlja ljudske izmišljotine i farizejsku zaradu, nego sebe. Izričito nas pozva da učimo od njega, zašto, zato jer je „krotka i ponizna srca“. To je Isus! Samo njegova krotkost i poniznost mogu stvoriti ozračje za zdrav crkveni, društveni odnos i položaj. U njegovu srcu ima mjesta za sve ljude, a svakomu treba malo odmora, mir srca i duše. Ljubav i poniznost su kriteriji po kojima se upoznaje Boga i zato smo pozvani Boga prihvatiti, s njim hoditi prema svima koji su umorni i opterećeni. Bez poniznosti i krotkosti nema obraćenja, odnosno u suprotnomu stvaramo mentalitet i društvo Korozaina i Betsaide. No, svi smo pozvani u svoj život utkati dobro svakoga čovjeka i naviještati Božju ljubav, jer ćemo samo tako, kako reče Isus, „naći spokoj dušama svojim.“

Isus nas poziva da uzmemo njegov jaram, jer je njegov „jaram sladak i breme lako“. Zašto? Zato što to nisu neljudski i bahati propisi koji ugnjetavaju ljude, nego poruka koju treba primiti jer daje smisao i dostojanstvo, umiruje srce i vraća nadu, nudi ljubav koju treba prihvatiti i drugima prenositi. Kada se čovjek otvori njegovoj Riječi, onda se obraća i slijedi ga. Pozvani smo slijediti Isusa i svjedočiti njegovu ljubav, jer on nam daje odmor i mir. Zato svakodnevno molimo: Isuse blaga i ponizna srca učini srce naše po srcu svomu. Amen.