Petnaesta kroz godinu - A

Iziđe sijač sijati (Mt 13,1-23)

Neuspjeh stvara nesigurnost, pokreće sumnju, pa se pitamo jesmo li na ispravnomu putu, imamo li dobar stav, je li čestito razmišljamo i govorimo? Isto tako pitamo se zašto naš život ne donosi dobar urod, kako to da toliko molimo, trudimo se živjeti kršćanski a kao da nema dobra uroda. Koliko li se roditelji muče da bi na pravi put izveli svoju obitelj, a ponekada djeca zalutaju ili istinski ne upoznaju Isusa. Koliko li se trudimo u svojim župnim zajednicama posijati sjeme vjere i riječi Božje, a često nam se čini kao da sve pada na tvrdo tlo, kao da je sve uzaludno. Toliki vjeronauk, propovijedi, sakramenti, pobožnosti, a gdje su učinci? Mnoga se pitanja u nama vrte misleći da smo u svemu zakazali ako odmah ne vidimo ploda. 

Koliko li u svojim životima uložimo truda oko rada na sebi, poticaja svojih bližnjih, odgoja u obitelji, u školi, u radu s djecom i mladima te nam se čini kao da nema rezultata. Pitamo se i prigovaramo sami sebi gdje smo pogriješili, kakvo je to sjeme ako ne donosi urod, kako sam to radio ako nema učinka. Unatoč teškim pitanjima ne smije se očajavati. Jer, ne zavisi sve o nama. Možemo i trebamo sve dati od sebe, ali pitanje je da li naša riječ, način odgoja i navještaja vjere pada na otvoreno i spremno srce onoga s kim razgovaramo i koga odgajamo, je li naš navještaj dotiče nečiju nutrinu ili taj ima neke druge prioritete? 

Prispodobom o sijaču Isus ulijeva nadu i pouzdanje, tj. da se neplodnost i neuspjeh ne smiju pripisati jednostavno lošemu sjemenu. Ako odmah ne vidimo urod ne znači da je sve uzaludno, ako odmah nema ploda ne znači da je sjeme loše, jer plodnost i uspjeh ne zavise samo o sjemenu, nego najviše zavise o tlu na koje je posijano. Sjeme je riječ Božja, a tlo na koje sijemo jest ovaj svijet u kojemu živimo, ali i onaj mali dio svemira koji se gnijezdi u nama. Urod će zavisti o tomu je li zemlja dobro obrađena. U duhovnomu i društvenomu smislu mnogi su čimbenici koji na to utječu, mnoga su zla koja ometaju obrađivanje tla, odgoj djece i mladih, naviještaj Božje riječi. Naše je od sebe dati sve u obradi tla i sijanju sjemena, a sve drugo treba prepustiti u Božje ruke i, mada nekada sporo, urod će ipak doći. Bog ne će dopustit da istinski trud propadne, da nečije muke i patnje budu uzaludne.

Nakon što je Isus prozborio izmorenomu i opterećenomu mnoštvu, a i sami se često tako osjećamo, učenici su ga upitali: „Zašto im zboriš u prispodobama?“ Isus je znao da je pred njim obični puk, iscrpljen farizejskim tlačenjem i korupcijom srca, raznim neuspjesima i nevoljama, pa im nije stalo ni do čega osim do mira i radosti, nade i odmora, kapi vode i korice kruha. Isus to vidi i zna, pa, da bi ih ohrabrio, govori im u prispodobi da ga bolje razumiju. Ni nama se nekada ne slušaju nečija filozofiranja o Božjim otajstvima i Božjoj riječi, odnosno želimo na jednostavan način čuti poruku koju nam Bog šalje i od koje možemo duhovno živjeti. Zato Isus pomoću slike iz prirode, iz svakodnevice, jednostavno a tako duboko, obrazlaže otajstva naše vjere i spasenja. 

Isus im zbori o životu kroz prispodobu o sijaču. Ne radi se o poticaju na psihološku samoanalizu, nego je riječ o ohrabrenju učenika u navještaju evanđelja, da ne posustanu ni onda kada ne vide urod. Isus govori o sjemenu koje je palo na četiri različita tla, a samo je iz jednoga nikao plod, čime je urod nadoknađen za sve druge. Radi se o Božjoj riječi upućenoj čovjeku, kao što sjeme pada na neko tlo. Samo je pitanje je li čovjekovo srce spremno primiti Božju riječ, odnosno na kakav oblik tla pada njegova Riječ. Isus ne govori o nekim agencijama ili svjetskim korporacijama, govori o smislu života. Pitanje je da li je tlo obrađeno ili je zapušteno, je li pripremljeno ili je puno kukolja. Svi smo pozvani i poslani pripremati i stvarati zdravo ozračje u kojemu će rasti navještaj Božje riječi. Ako ljudi psuju i kradu, lažu i ugnjetavaju, vrše nasilje i progon, ogovaraju i optužuju, ako dilaju drogu i alkohol, podmeću stupicu i manipuliraju, ako uskraćuju posao i pravednu plaću, kako će se u tomu zlu razvijati život i rasti vjera? Isus veli da prvo zrnje pade uz put, drugo na kamenito tlo, treće u trnje, a četvrto na dobru zemlju. Zaista se moramo upitati koji se oblik tla nalazi u našemu srcu i društvu?

„Tko ima uši, neka čuje“, reče Isus. No, mnogi ne žele čuti Isusovu Riječ, pa okrivljuju Boga zbog tolikih neuspjeha u životu i svijetu. Neki društveni krugovi optužuju i odbacuju kršćanstvo tvrdeći da ništa ne vrijedi, da je zaostalo i da ne mijenja svijet. Nije točno da kršćanstvo nema ploda, to samo zlonamjerni ne vide. Isus poziva svoje slušatelje da razmisle o svojim stavovima, poziva na obraćenje i želi da se to sjeme, njegova Riječ, ukorijeni u nama i u svijetu. Isus je Gospodin, a ne naš egoizam ni svjetski moćnici. Stoga, ne bi smjeli krivnju prebacivati na Isusa i kršćanstvo, naprotiv, trebaju se preispitati i otkrivati uzrok neuspjeha u svojoj slaboj volji i zlim pothvatima. Isusova djela i poruka su sveti i dobri. Kada se netko posve predano upusti u hod s Isusom tada mu se mijenja život, pa se u njegovu životu očituje snaga vjere i blagoslov, mir i unutarnja radost. Isus šalje sjeme, kršćane, da raste i donosi plod, sjetimo se samo tolikih mučenika i svetaca koji su svjedočili Isusa. Mnogi su među nama koji tiho i strpljivo, poput sjemena klijaju i ukorjenjuju se, životom i vjerom stvaraju zdravo ozračje i donose plod, inače bi prevladao kukolj.

Prorok Izaija, čuli smo u prvomu čitanju, reče: „tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“. Božja riječ, ako padne na plodno tlo, donosi dobar urod, izvrstan plod. Time Isus ohrabruje učenike tvrdeći da plod ne može izostati ako odgovorno i predano obrađujemo tlo svoje nutrine i okružja. Zrno Božje riječi je vrhunske vrsnoće, a da bi donijelo ploda potrebna je i naša suradnja. Dakako, pitanje je da li u poniznosti pripremamo tlo u svomu srcu i svojoj duši za rast Božje riječi? Kao što za pripremu zemlje za usjev treba vremena i napora, isto tako za pripremu duhovnoga tla u čovjekovu srcu treba mnogo ulaganja i odricanja. Treba biti ustrajan u obrađivanju tla svoje osobnosti, strpljiv u klijanju i uporan u ukorjenjivanju.

Na njivi života mnoge hvata strah, pa odustaju te se pretvaraju u zrnje koje pada uz put, na kamenito tlo ili u trnje, jer ne shvaćaju i ne vjeruju da riječ Božja u sebi posjeduje stvarateljsku i pokretačku snagu. Isus govori u prispodobama da bi otkrio otajstvo Kraljevstva nebeskoga, tj. da bi tadašnjemu rigoroznom društvu, koje je bilo zatvoreno u svoje koristonosne okvire, a i danas su mnogi takvi sustavi, pokazao je da je Božja ljubav darovana svima. Isus želi da se svi ljudi spase, da svima bude dobro, a ne samo izabranomu narodu ili samo jednoj društvenoj klasi, kao što imamo iskustvo u svijetu ili oko sebe. Isus u prispodobama želi približiti otajstvo Očeve ljubavi, želi da svi razumiju i osjete njegovu svetost i nježnost, toplinu i ljubav. Međutim, tadašnje društvene i farizejske strukture to nisu mogle prihvatiti. No, mogu li suvremene strukture prihvatiti snagu Božje riječi, otrpjeti snagu njegova milosrđa i svjetla, podnijeti svjedoke vjere i njegove ljubavi?

Zrnje koje je palo uz put za Isusa su oni koji slušaju Riječ o Kraljevstvu, ali je ne razumiju. Ali, da bi razumjeli Božja otajstva, Božju riječ, potrebno im je obraćenje srca. Njihovo je srce okorjelo, postalo je bešćutno za bližnje i za Boga. Uzaludna je velika pamet bez topline srca, jer najduži je put od razuma do srca, a srcem, prožetim Duhom Božjim, sve se bolje razumije i vidi. Osobe tvrda srca ne razumiju probleme ljudi, već samo brinu o sebi i svojim uspjesima, svojoj karijeri i moći, ne čuju i ne žele čuti nevolje drugih. Budući da zbog usaljenosti srca ne shvaćaju Riječ o Kraljevstvu, dolazi Zli te mu otima ono što je u srcu posijano. Zlo je pokazatelj želje za vlašću, za bolesnom ambicijom, za interesima te im riječ Božja smeta i ne može niti proklijati u njihovu srcu, ne vide čemu služi, koja joj je uloga. No, ljudi koji teže obraćenju gledaju dobro drugoga, vode brigu o zajedničkomu životu. Zato je žurno naviještati obraćenje.

Zrnje koje je zasijano na kamenito tlo to su nestalne osobe, bez korijena, s njima se poigrava povjetarac života, brzo ih zavedu i slome životne nevolje. Oni se brzo oduševe i čovjek pomisli da će nešto biti od njih. Ali, bez dubinske podrške i ukorijenjenosti u obitelji, u župnoj zajednici, u vjeri, u molitvi, u sakramentima, u Božjoj riječi, u pokori, u dobrim djelima, u iskustvu Boga, nakon kratkoga zanosa uopće se ne pojavljuju, jer se brzo sasuše. Nakon što u njima sjeme vjere proklija ono brzo uvene, jer je na kamenitu tlu, ne može pustiti korijenje, tj. i najmanji životni problemi ili zablude slome u njima volju za kršćanskim životom, a to je samo znak da se nisu ukorijenili u Bogu, da su im važniji privatni interesi. U takvima riječ Božja nije pustila korijenje, nije ih prožela, nemaju radosti u sebi za Bogom, nisu se sljubili s Bogom, ne žele obraćenje i ne dopuštaju da unutarnja snaga Božje riječi uzraste i ukorijeni se u srcu. Zapravo, svjetski interesi i zemaljski probitci, vlast i moć, toliko su jaki da iskrivljuju sliku o poruci Božje ljubavi. Pred izazovima svjetovnosti, zarade i uspjeha takav se, kako reče Isus, "odmah pokoleba". Takvi su iznutra prazni, pa traže pohvale i pljesak, traže senzacije i medijske naslovnice, u suprotnomu posustaju, povlače se, nemaju snage broditi naprijed, nesigurni su i nisu uvjereni u to što žive.

Zrnje koje pada u trnje, u odnosu na prva dva uzraste, ali ga trnje uguši. Čim je uzraslo znači da je tlo dobro, međutim trnje je jače, nadraste ga. To su oni, kako reče Isus, koji slušaju riječ Božju, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ i nema ploda. Umjesto da se na početku svakoga dana pomole i sve predaju Bogu, oni su danonoćno opterećeni osobnim uspjesima i računima, pa su stalno napeti i turobni, guše se. To znači da sve svoje brige žele riješiti svojim snagama, svjetovnim načinom, kroz zaradu, novac i bogatstvo. Misle da će, kada steknu neki položaj, titulu ili novac, time riješiti sve probleme. Međutim, kada se dohvate svoga cilja, tek tada klijaju mnoge druge želje i ambicije. Kome je novac i bogatstvo prioritet taj nema kada misliti na druge, na obitelj, na Crkvu, na evangelizaciju kulture i društva, obraćenje i molitvu. Ne znači da ljudi koji imaju novaca da ne mogu biti duhovni, ne, nego ako je novac na prvomu mjestu onda on određuje životni ritam i gubi se duhovnost. Takvi imaju predispozicije, tj. tlo je plodno da budu duhovni, crkveni, plodni, ali častohleplje i novac, pa makar to bila i mala svota, guši Riječi i ne donosi ploda. Osoba nije dobro razlučila i prosudila stanje, poslanje i cilj, tj. nije iz srca izbacila nezdravu ambiciju i utjecaj zla. Isus se daruje za druge, a osobe koje misle samo na bogatstvo i probitke gube osjećaj za darežljivost, jer misle da samo njima treba. 

Na kraju, reče Isus da nešto zrnja pade na dobru zemlju i davaše plod. Sjeme zasijano na dobru zemlju, to su oni koji riječ Božju slušaju i razumiju, pa urodi stostruko, šezdesetostruko, tridesetostruko. Osim što zrnje pada na različita tla, isto tako zrno posijano na dobru zemlju donosi različit i dobar urod. U to doba pšenični klas, koji bi donio plod s deset zrna, smatralo se dobrom žetvom, a kada bi klas nosio trideset zrna to su bile posebne godine. No, Isus na prvomu mjestu govori o stostrukomu plodu. Broj sto znači puninu, tj. Božji blagoslov i milosrđe. On je početak i kraj žetve. Kada čovjek čuje riječ Božju, prihvati je i obrati se, tada ga ona oblikuje, oslobađa svih navezanosti te njegovu slobodu i sve sposobnosti pretvara u blagoslov te donosi dobar urod. Tada se nevolja pretvara u radost i mir, patanja u blagoslov, tada ustrajnost i strpljivost donosi stostruk urod, odnosno kako reče apostol Pavao u poslanici Rimljanima: „Stvorenje se oslobađa robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.“

Dok nas riječ Božja snagom Duha Svetoga ne pokrene mučimo se u „porođajnim bolima“, reče sv. Pavao, čekajući otkupljenje i spasenje. Riječ Božja zasijana u dušu i srce plemenite osobe pomaže da se sjedini i poistovjeti s Isusom te njegov život postaje blagoslov za druge. Stoga poduzmimo sve da Katolička Crkva, biskupije i župne zajednice, obitelji i društvo, odbace Zlo koje dolazi oteti ono što je Bog posijao u čovjekovo srce i da budu plodno Božje tlo. A ti Gospodine, snagom svoga Duha pomozi da postanemo tlo tvoje ljubavi, da se ukorijenimo u tebi i da donosimo stostruk plod tebi na slavu, a ljudima na spasenje. Amen.