Šesnaesta kroz godinu - A

Pustite nek oboje rastu do žetve (Mt 13, 24-43)

„Tko ima uši, neka čuje!“ Tim je riječima Isus završio prispodobu o dobromu sjemenu i kukolju. A što treba čuti? Treba čuti riječ Božju, riječ istinitu, riječ koja nas odgaja, hrani, hrabri, ali treba čuti i nevolju koju čovjeku nanosi neprijatelj. Mnogi, zavedeni, ne žele čuti istinu o Bogu ni o sebi, ne žele doživjeti drugoga, niti se žele hraniti Božjom riječi. Radije žive u laskavoj zabludi te, odbacujući pšenicu, hrane se kukoljem predrasuda. Pomno razmišljajući o Isusovoj prispodobi o kukolju nameću nam se mnoga zanimljiva i ujedno teška životna pitanja. O čemu se radi?

Nastavljajući na evanđelje od prošle nedjelje u današnjemu evanđelju čitamo kako Isus uspoređuje Kraljevstvo nebesko s čovjekom koji sije dobro sjeme na svoju njivu. Međutim, dok su ljudi spavali, veli Isus, dođe neprijatelj i posred žita posije kukolj. Koliko li smo puta i sami nešto slično doživjeli. Trudimo se savjesno živjeti i raditi svoj posao, a netko, zbog zavisti i pohlepe, neodgovorno i podmuklo uništava sve dobro koje činimo. Pitamo se zašto su neki ljudi toliko zločesti, odakle zlo u svijetu, odnosno tko je neprijatelj koji noću sije kukolj po dobromu sjemenu? Kako se suprotstaviti zlu? Kako se boriti protiv neprijatelja?

Čovjek koji sije dobro sjeme na svoju njivu jest Bog, koji šalje svoju riječ u čovjekovo srce. Riječ „čovjek“ vezana je uz ime Adam, odnosno hebrejsku riječ „adamah“, što znači zemlja, njiva. Privilegirana Božja njiva-adamah jest čovjek u čije srce Isus sije svoju Riječ da ga oplemeni. Stoga smo pozvani ući u svoje svetište, zaviriti u svoju dušu, promotriti svoje srce, u kojemu se često susreću nerazrješivi i zamršeni korijeni dobra i zla. Pozvani smo preispitivati se što činimo da riječ Božja u nama i oko nas raste, donosi dobar plod, a isto tako treba se upitati je li u nama i oko nas više pšenice ili kukolja. 

Životna je njiva također obitelj, župna zajednica, škola, prijatelji, posao, domovina. Svatko se, na svoj način, trudi riječima i djelima u svoje bližnje posijati dobro sjeme. Često mislimo i vjerujemo da smo dobro odgojili svoju djecu, da smo mudro savjetovali svoje prijatelje, ohrabrili svoje župljane, imali razumijevanja prema suradnicima, strpljenja s prijateljima, međutim dođe dan kada se udalje, ne samo od nas, nego od Boga, od župe, duhovnosti, vjere, kulture, domoljublja, ne idu više u crkvu ni na sakramente, štoviše, postanu nevjernici, ponašaju se kao da nikada nisu čuli ni za riječ Božju ni za Crkvu, za istinu i poštenje, pravednost i dobrotu. Pitamo se kako to? 

Reče Isus: „dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.“ Isus tumači prispodobu i veli da je sijač dobroga sjemena Sin Čovječji – On, Krist. Dobro sjeme su sinovi Božjega kraljevstva, kukolj su sinovi Zloga, a neprijatelj je đavao, koji smutljivo zamuti vodu i ode. Važno je dobro razlučiti, tj. shvatiti da za takve nevolje nije odgovoran onaj tko sije dobro sjeme, tko od sebe daje sve da međuljudski odnosi budu dobri, da se djeca izgrade u vjerne i zrele osobe i kršćane, da društvo živi skladno i u blagostanju, da posao napreduje, međutim nakon toga dođe neprijatelj te kao požar i poplava, korona ili cunami nanese štetu. To su bolne spoznaje.

Ta pitanja oduvijek muče čovjeka. Čuli smo u evanđelju, sluge, nakon što su vidjeli da je sa žitom izrastao kukolj, upitaše gospodara: “Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?“ Gospodar je odrješit i reče: „Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu.“ U čovjeku se pojavi nasilna reakcija pa bi odmah iskorijenio ono što je zlo, nezrelo, nevaljano, nečisto. Zar i sami toliko puta ne bismo najradije odmah raščupali, zgnječili i odbacili kukolj zla koji nas naljuti, povrijedi, gazi. Ali, Gospodin kaže: Ne! Zašto? Poručuje nam: budi oprezan, razborit, strpljiv i pozoran da ne bi nanio još veću štetu i bol, sebi i drugomu. 

Dubinsko pitanje: zašto gospodar zaustavlja toliki žar svojih slugu da obrane njegovu njivu od kukolja, upućuje nas na otajstvo Božje ljubavi. Bog se ne zalijeće, on je strpljiv s nama te očekuje da i mi budemo strpljivi s njim. U prvomu čitanju iz Knjige Mudrosti čitamo: „Ti, silni gospodaru, sudiš blago … podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe.“ Bog ljubavi strpljivo iščekuje čovjekovo pokajanje i obraćenje. Stoga se ljudska pravednost treba zaustaviti pred Božjim milosrđem. Iz ove prispodobe izrasta povijest kršćanske podnošljivosti prema neprijatelju, kako osobnomu tako i Božjemu. Zlo i grijeh uvijek treba odbaciti, ali osobu treba izvesti na ispravan put. Možda se ova prispodoba ne uklapa u našu logiku i stavove, ali utemeljuje kulturu razgovora, mira i ljubavi, u nama širi vidike Božje vjernosti. Podnošenje neprijatelja i strpljenje s onim tko čini zlo nije znak naše slabosti, nego mudrosti da ga potaknemo da zaviri u svoje srce i da se vrati Bogu, i upravo tim pristupom nadilazimo zlobnu i nasilnu logiku neprijatelja i kukolja. Zaista, ima mnogo prostora i u nama samima za rad i kršćansku askezu.

U prispodobi se očituju dva stava, dva pogleda na stvarnost: sluge, koje vide samo kukolj i Gospodar, koji se usmjerio na dobro sjeme. Zar ponekada ne postupamo kao sluge iz evanđelja, pa u svemu vidimo samo kukolj, ali ponekada izgubimo evanđeoske kriterije i zbog nezdravoga optimizma ne zapažamo neprijatelja i zlo. Često ne vidimo što se događa u srcu i duši drugoga, ali ponekada ne možemo prozreti što se događa u nama samima. Eto zašto treba osluškivati riječ Božju, koja nas poziva da usvojimo pogled mudroga Gospodara, pogled sijača dobroga sjemena, pogled i srce Isusa Krista. Gospodin nam danas poručuje da naša prvotna briga treba biti dobro sjeme, jer kukolj kasnije dolazi. Bog je u čovjekovo srce udahnuo svoga Svetoga Duha, svetost, mudrost, ljubav, vjeru, nadu, a zlo je kao nametnik, ono nije od Boga, ono se poslije pojavljuje. Zato smo pozvani u sebi i oko sebe razvijati krjepost strpljenja i širiti Radosnu vijest, moliti i blagoslivljati Gospodara žetve, koji ima zadnju riječ. No, kukolj i dobro sjeme pokazuju da dvije dubinski različite stvarnosti mogu dugo stajati jedna pokraj druge, a koje će na kraju vremena biti razdvojene. Dobro sjeme i kvasac pokazuju da ono što je malo i što po svjetsku nije atraktivno ne ostaju zauvijek takvi, nego se razvijaju i mogu se nametnuti svemu. Zato je potrebna krjepost mudrosti i strpljenja, koje nam otvaraju oči da bolje vidimo.

Reče gospodar slugama: „Pustite nek oboje rastu do žetve“. U ovomu svijetu stvari su izmiješane: pokraj dobrih toliki su zli, i to su nevolje. Isus u svojim prispodobama poručuje da u životu treba otrpjeti tu mješavinu. Njegovo poslanje nije bilo na ovomu svijetu odvajati dobre od zlih, to će Otac nebeski učiniti na nebesima, ali Isus je okupljao svoje učenike i poučavao ih ispravnomu putu i životu. Pozvao ih je da ga slijede. Tako smo i mi pozvani slijediti ga, ma, koliko je god teško, pozvani smo stvarati plemenito ozračje, okupljati oko sebe učenike i poticati ih na put evanđelja. Potrebno je odgajati ispravnu i jasnu svijest i savjest koja će znati vidjeti što je dobro i lijepo, zdravo i plemenito, jer upravo je to dobro sjeme koje je Bog posijao u naše srce i dušu te daje da donosi stostruk plod. Pozvani smo gledati na svijet, na sebe i na druge Božjim očima, živjeti njegovim načinom, a on će obasjati noć koja će postati dan, zaštitit će nas od utjecaja Zloga i ne će dopustiti da kukolj prevladava na njivi našega srca. Svatko od nas treba u sebi i oko sebe stvarati plemenito i radosno ozračje vjerujući da je Božje milosrđe preveliko. No, Bog ima zadnju riječ te će u vrijeme žetve, o sudnjemu danu, spaliti kukolj a žito skupiti u žitnicu, odnosno vjerujemo da će sve naše patnje uroditi plodom.

To znači: ne se prvotno brinuti kako ćemo iščupati kukolj i svladati neprijatelja, ne svoju snagu usmjeravati samo na slabosti i grijehe koji umrtvljuju naš život, nego prije svega treba se hraniti snagom Božje milosti, snagom njegove Riječi i sakramenata, njegovom ljubavlju kojom nas je otkupio na križu, njegovom pobjedom i slavom, gajiti vjeru i nadu, živjeti radosno u slobodi djece Božje, svjesni da smo od Boga voljeni i prihvaćeni, da nas ne će ostaviti same pred nasrtajima Zloga. Dakle, ako za zemaljski život vrijedi pravilo neodijeljene blizine – mješavine dobra i zla, to ne znači da će tako biti zauvijek i da je svejedno činio dobro ili zlo, ponašao se plemenito ili drsko. Isus poručuje da će ta podjela doći na kraju, da će dobra djela biti nagrađena, a kukolj spaljen i zlodjela kažnjena. No, nije Bog koji kažnjava i isključuje iz vječnoga života, mi se sami isključujemo ako smo sebični i oholi, ako niječemo Božju volju, ako odbijamo biti njegovo dobro sjeme. Bog nam je dao slobodu i poštuje naše odluke, ali trajno nas poziva da ga slijedimo.

Onoga tko je otvoren Božjemu Duhu, Bog ne će napustit i to je bitno znati, jer neprijatelj je podmukao, tj. đavao želi u naše srce i dušu posijati zlo i pomutnju, strah i tamu, grijeh i trajno samosažaljenje, sebičnost i oholost. Ne želi da živimo mirno i radosno, opušteno i slobodno, sveto i po Božju, želi posijati kukolj i nanijeti štetu. Želi nas prikovati uz sebe da samo mislimo o njemu i njegovoj moći, želi nas uvjeriti da smo nesretni i jadni, da smo napušteni i usamljeni, želi nas navući da stalno mislimo da je sreća u novcu i provodu, da se zanosimo koliko su jaki moćnici i tajna društva ovoga svijeta, koliko su sposobna podzemlja ili svjetske korporacije, želi nas uvjeriti da je liberalizam kreativan a kršćanstvo zaostalo. Dakako, bitno je posvijestiti da postoji kukolj u nama i oko nas, da postoji neprijatelj, zlo i mrzitelji, ali ne smijemo se baviti samo njihovom zloćom a zapustiti dobro sjeme, zaboraviti istinu i ljubav, pobjedu i slavu, moć i vlast sijača Isusa Krista. Ne zaboravimo zadnju misao iz evanđelja, tj. na kraju, kada sjeme naraste i kvasac uskvasa, vidjet će se učinci i tada će „Sin Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.“

Naše vjersko poslanje u ovomu svijetu je učiniti sve da naraste i sazrije dobro sjeme koje je Bog posijao u naše srce, u naše biće. Pozvani smo učiniti sve što je u našoj moći da Božje sjeme raste i dozrijeva u drugima, u svima koje je Bog stavio na put našega života, koje nam je povjerio. To treba biti u središtu naših vjerskih briga. Jer mnogi su i među nama koji žive mlako, neodlučno, koji se odriču vjere, koji se ne žele nadahnjivati na Božjoj riječi, teško im je makar nedjeljom slaviti svete sakramente i poštovati ljudsko dostojanstvo i slobodu. 

Bog od nas prvotno ne traži da počupamo kukolj, nego da donosimo dobar plod. Nismo pozvani čupati i rušiti, nego svijetliti i graditi, a konačni sud prepustimo Bogu, jer sve je u njegovim rukama. Stoga, nemojmo ostati zatvoreni u ovozemaljske okvire i sadašnje stanje. Isus nam želi otvoriti oči srca i uši vjere i dati da životno dišemo. Tko mu želi pripadati potrebni su mu široki vidici i veliko strpljenje. Toliko nam puta manjka jedno i drugo. No, sveti Pavao reče Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć“. Stoga, Gospodine, pošalji svoga Svetoga Duha da nam se otvore uši srca, pa ne samo da čujemo, nego da budemo poslušni, da slijedimo tvoju Riječ i donosimo plod. Amen!