Dvadeseta kroz godinu - A

O ženo, velika je vjera tvoja! (Mt 15, 21-28)

Mnogo je zbrke i podjela u svijetu, oko nas, i u nama, mnogo je ugnjetavanja ljudskoga dostojanstva i nebrige za druge. Često je to posljedica slabe ili nikakve vjere. Nekada se iscrpljujuće mučimo da bismo prosudili okolnosti i pronašli rješenja. Život je u mnogomu nepredvidiv i veoma osjetljiva stvarnost, u kojoj često neslućeni detalji donose prevagu. Mudrost je zauzeti ispravan stav te ga, ustrajno, a često i mukotrpno, na plemenit način ugrađivati u životno zajedništvo. U proziranju životne zamršenosti ne koristi samo znanje i moć, ali razboritost i strpljenje uvijek pomažu. Međutim, najpouzdaniji temelj svih pothvata je duhovnost koju vjernik trudbeno kristalizira cijeloga života, jer vjera, kao ujedinjujuća nît života, može brzo iščeznuti ako se ne održava ustrajno. Vjeru u Isusa Krista veličanstveno potvrđuje događaj iz današnjega evanđelja, koje govori o ženi Kananejki.

Neobičan je događaj između Isusa i neke žene Kananejke. Evanđelisti potvrđuju da u pravilu  Isusa nije trebalo mnogo moliti za pomoć, jer je veoma brzo pokazivao svoju sućut, poglavito prema bolesnima i nemoćnima. Ali, kada mu se za pomoć obratila neka Kananejka, čiju su kći mučili zli duhovi, Isus je bio veoma suzdržan. Zašto? Jesmo li mi katkada suzdržani prema bližnjima? Nakon tri neuspješna pokušaja, istom je iz četvrtoga puta uvjerila Isusa da joj pomogne. Zaista neobično. Da bismo shvatili Isusovo djelovanje treba dobro razumjeti širi vidokrug okolnosti.

Isus je uglavnom djelovao među svojim narodom. Međutim, glas se o njemu veoma brzo proširio izvan Izraela, među poganskim narodima. Štoviše, Isus se, nakon rasprave s farizejima o smislu „čistoga i nečistoga“, povukao u tirske i sidonske krajeve. To je sjeverno-zapadni dio Galileje, na mediteranskim obalama, gdje su živjeli pogani, ljudi koji su vjerovali u razne bogove. Tema o „čistomu i nečistomu“ u to je doba, u društvu i kulturi, stvarala velike podjele među narodom. Podijelili su se na „čiste“, koji su održavali izvanjske propise Levitskoga zakonika, kao što je npr. pranje ruku, i „nečiste“, koji su sasvim drukčije shvaćali smisao ne/čistoće. Levitski se zakonik temeljio na toj razlici, a sada mu se Isus svojim tumačenjem suprotstavlja te mora, na neki način, bježati iz svoga kraja. Zar i mi nismo prisiljeni povući se kada u svomu okružju iznosimo svoj stav, koji drugi osporavaju?!

U žustroj raspravi s farizejima Isus je objasnio učenicima da ne onečišćuje čovjeka ono što ulazi na usta, nego ono što izlazi iz čovjekovih usta, iz njegova srca, tj. onečišćuje se kada krši Božju volju. Nakon prepirke Isus „ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske“, koje su Izraelci držali „nečistim“. Zaista su to bili bezbožni krajevi puni razvrata. Isus, dakle, napušta Izrael i ulazi u taj poganski kraj, a to su krajevi koji se međusobno ne podnose. Unatoč farizejskoj tvrdokornosti, Isus nije dopustio da na njega izvrše utjecaj i nije odustao od poziva na obraćenje ni od navještaja kraljevstva Božjega. Osim toga, apostole iznenađuje Isusovo ponašanje prema ženi poganki, nekoj Kananejki, koja mu se obraća u velikoj nevolji. O čemu se radi?

Dok su prolazili poganskim krajevima neka je žena za njima vikala. No, Isus, gotovo bezbrižno ide i ne zaustavlja se da bi saslušao vapaj tjeskobne žene. Što bi danas na to rekli krajnji feministički krugovi!? Ona je znala da je iz bezbožnoga kraja, znala je svoj problem i čula je za njegovu moć te joj nije preostalo ništa drugo nego poći za njim i na sav se glas derati: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov!“ Tim vapajem i činom žena želi ganuti milosrdno Isusovo srce, a on joj nije uzvratio ni riječi. Zašto?

Žena mu se obraća riječima: „Gospodine, smiluj mi se!“ (Kyrie eleison). Upravo je to molitva koju izgovaramo na svakoj svetoj misi. Međutim, žena ga naziva: „Sine Davidov!“ Izričaj „Sin Davidov“ označava mesiju ratnika, koji bi trebao silom uspostaviti izraelsko kraljevstvo i njemu podvrgnuti poganske narode. Eto zašto joj Isus ne odgovara. On želi da žena promijeni stav, da se posve pročisti i obrati, da shvati tko je Isus. Molbu je, dakle, uputila „Sinu Davidovu“, a on je Sin Božji. Bitno je ispravno shvatiti tko je Isus. On nije došao djelovati nasilno, nego u ljubavi. No, je li suvremeno društvo nasilno kada Isusa smatra običnom čovjekom, pukim vjerskim vođom ili moralizatorom? Zar se civilno društvo ne ponaša poganski kada se otvoreno suprotstavlja Isusovu navještaju? Možda u sebi prepoznajemo Kananejku koja misli da je Isus samo „sin Davidov“. Jer, ovaj dio evanđelja upravljen je kršćanskoj zajednici koja je imala poteškoću otvoriti se poganskomu narodu i zato je ovo svojevrsna kateheza kršćanima o Isusovu sveopćem očitovanju Očeve ljubavi. Isus je došao svima navijestiti Radosnu vijest. Zato je Crkva pozvana ići drugima, vjernicima i nevjernicima, i sve privući Isusu.

Razlog zbog kojega se ta žena obraća Isusu je: „Kći mi je teško opsjednuta!“ Ne znamo zašto je đavao mučio to dijete, ali znamo da je žena tražila pomoć na pravomu mjestu. Možda je baš zato Bog dopustio tu tešku kušnju, tj. da je potakne na obraćenje. Neposlušni Bogu bili su i pogani i Židovi. Zar suvremeni čovjek, koji odbacuje vjeru u Isusa, nije zanesen i opsjednut mnogima zlima u svijetu? Zar u mnogomu nismo neposlušni Bogu? Treba otvoreno reći da je mnogo zla i da smo, kao Kananejka, pozvani uputiti se Isusu i reći: Zlo nas je zahvatilo! Isuse, smiluj se! Svima je potrebno Božje smilovanje, poganima i Židovima, vjernicima i nevjernicima, jer, kako reče sv. Pavao, apostol pogana: „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“

Unatoč tomu što Kananejka, kao poganka, nije posve upućena u izraelske propise i vjeru, ipak Isusa prepoznaje kao „Sina Davidova“, štoviše, postupno ga prepoznaje kao Mesiju kojega je Bog poslao u svoj izraelski narod. Zato je, kao pripadnica poganskoga naroda, poprilično ponizna u svojim molbama. Kao majka moli milost, jer joj je kći veoma izmučena nasrtajima zloduha. Premda u središtu nije tema opsjednuća, ipak danas o tomu treba jasno govoriti. Kananejka, kao odgovorna majka, posve se poistovjećuje sa svojim djetetom. Zloduh muči dijete, a nemoćna majka je uz nju. Zato se odvažno obraća onomu za kojega je čula da joj može pomoći, premda Isus dolazi iz suprotnoga tabora. 

Ozbiljno je pitanje: Komu se mi obraćamo u tako teškim okolnostima? Mnogi niječu zlo ili se pouzdavanju u svoje veze i novčane moći, idole i magiju ili zbog praznovjerja traže pomoć kod vračara i gatara. To je veliko zlo, jer time vjernici, i svi drugi, niječu Isusa, a poganka mu se obraća za pomoć. No, kada su u pitanju duhovne boli ili duševna oboljenja treba se savjetovati sa strukom, ali Crkva mora snažnije pokrenuti i provoditi ovlasti koje joj je dao Krist i pomoći osobama koje pate zbog nasrtaja zloduha, a ne ih prepustiti da se zbog crkvene nebrige sami snalaze i muče. Zanimljivo, Isus još ne reagira, nastavlja svoj put, na nju se uopće ne obazire i ne uzvraća ni riječ. Čudno, zar ne? No, Isus ništa ne prepušta slučaju, zna što čini. Želi neposluh preobratiti u posluh.

Takvo je ponašanje bilo pretjerano i za učenike, koji su ga počeli preklinjati: „Udovolji joj jer viče za nama.“ Oni ga mole s jedne strane što viče i ne mogu je više slušati, a s druge strane jer teško pati. Oni vele: „udovolji joj“, tj. otpusti je, otjeraj je jer viče za nama. Ipak, molba učenika ide u korist žene, iako ne podnose blizinu pogana koji traže pomoć u Isusa. Učenici su ipak potaknuli Isusa da progovori i da se zaustavi. Isus im odgovara, tj. poziva se i naglašava smisao svoga poslanja tvrdeći: „Poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Snažna poruka, jer Isus time potvrđuje da je on Mesija, koji je došao zbog doma Izraelova. Izrael je izabrani narod po kojemu Bog šalje Spasitelja i spasenje.

Premda ta Isusova poruka naočigled djeluje nejasno, Kananejka je ipak shvatila i u tomu trenutku pada preda nj moleći: „Gospodine, pomozi mi!“ Ona zna da je on Židov a ona poganka, ipak u njemu prepoznaje Gospodina Boga, raste u spoznaji i vjeri, taj je zaziv napredak, jer u početku ga naziva „sinom Davidovim“. Unatoč tomu što je Isus rekao da je došao izgubljenim ovcama doma Izraelova, ona ne odustaje, jer zna da joj samo on može pomoći. Međutim, još mora učiniti koji korak da bi shvatila Božju ljubav. Uporna je i spremna je na sve, na prezir i ukor, čvrsta je u svomu stavu, sada ili nikada, pred njom je Gospodar života i smrti, zato pada na koljena i vapi. Kakve li hrabrosti! Ne moli za sebe, nego za dijete koje je u teškoj nevolji. Bez zadrške se majčinski zauzima. Zar ne bismo trebali u njoj tražiti uzor, odvažno se pred Isusom pokloniti i zauzeti se za patnike u svijetu? Tek sada Isus progovara, mada još ne uslišava njezinu molbu. Tu su i učenici, a Isus svojim činima želi pomoći ženi i njima. Što? Može li pomoći nama i našoj civilizaciji, poganskoj „kulturi smrti“?

Napokon se, dakle, Isus upustio u razgovor sa ženom Kananejkom, ali joj prvotno odgovara kao „sin Davidov“ i veli: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ Hm, što to znači? Pomalo čudan i neshvatljiv odgovor. No, prema shvaćanju učenika, odnosno prema židovskomu shvaćanju, Izraelci su bili „čisti“, tj. djeca Božja, a pogani su „psići“, a pas je „nečista životinja“. Isus time ističe da se najprije mora pozabaviti sa Židovima, jer je, kako reče, „poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ To je vremenski redoslijed njegova djelovanja, koji nipošto ne isključuje brigu za pogane, inače ne bi išao među njih. Osim toga, tim razgovorom Isus priprema učenike na ono što ne žele, tj. i poganima, svojim protivnicima, treba dijeliti kruh, navijestiti Radosnu vijest i pozvati ih na obraćenje. To je poslanje Crkve.

Prošle smo nedjelje čuli u evanđelju da je Isus „prisilio“ učenike da uđu u lađu i otplove na drugu stranu jezera, tj. među pogane. Isus je tada podijelio kruh s Izraelskim narodom, a sada poučava učenike da taj isti kruh treba podijeliti i s poganima, koji su za Židove bili kao „psi“, manje vrijedni i „nečisti“. Isus ne koristi izraz „psi“, nego „psići“, čime umanjuje težinu toga izričaja. Zasigurno nam je jasnije na kojim je mukama bio Isus. Kroz susret i razgovor s Kananejkom, odnosno kroz njezino duhovno sazrijevanje i rast u vjeri, također u vjeri sazrijevaju i rastu apostoli. Kroz taj mučni hod, nevolje i molbe, neposlušna Kananejka, a i apostoli, postaju poslušni. Isus traži obraćenje i vjeru! Je li mi rastemo u vjeri ili zaostajemo, jesmo li poslušni?

Žena je shvatila Isusovu poruku i nije se uvrijedila, niti obeshrabrila ni pokolebala. Ne odustaje. Zna da on može spasiti njezinu kći i ništa je ne može odvratiti te je ljubav prema kćeri čini mudrom. Upušta se u razgovor s Isusom. Je li se mi upuštamo u razgovor s Isusom? Iskreno ili interesno!? Nakon što je Isus počeo govoriti i argumentirati ona prihvaća njegovu usporedbu te ide naprijed tražeći pomoć. Obično je Isus svojim sugovornicima u prispodobi nastojao objasniti svoju poruku, no, ovoga puta Kananejka, koristeći Isusovu spomenutu usporedbu, shvaća da Isusovo poslanje Izraelcima ne isključuje pomoć jednoj poganki. Postupci žene Kananejke posve su zadivljujući, neobični, što odgovara Isusovoj reakciji. O čemu se radi?

Na Isusov govor o „psićima“ žena mudro odgovara: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Spremna je jesti Isusove mrvice. Shvaća da samo ljubav nadilazi sve podjele i kao da kaže: Gospodine, ti možeš i od mrvica učiniti čudo, mrvice možeš pretvoriti u kruhove, a mi ćemo biti zadovoljni i tvojim mrvicama, jer i „mrvica“ tvoje ljubavi, s tvoga stola spašava svijet. Isusa je ganula činjenica da Kananejka traži samo mrvice, traži samo izmrvljeni i izgubljeni kruh. „Mrvica“ ljubavi pokreće i čovjeka i Boga.

Obično Isus uslišava molitve, a u ovomu slučaju sluša mudru argumentaciju ove žene. Poštuje njezin stav i kaže: „O ženo, velika je vjera tvoja!“ Može li biti veća radost od činjenice da joj je Isus uputio te spasonosne riječi?! Sretne li Kananejke! Isplatilo se sve izdržati! Zaista, velika je vjera te žene. A, kakva je moja vjera? Ima li vjere u svijetu, u našemu narodu, u Europi? Zasigurno ima vjere u Crkvi i izvan nje, odnosno mnogo je osoba po našemu Tiru i Sidonu, koje ne znaju Vjerovanje, ali čeznu za Božjim srcem. U svijetu je mnogo nereda zbog manjka vjere i ljubavi, a ne bismo smjeli biti kao psi jedni prema drugima, ni u društvu ni u Crkvi. Kršćani su pozvani, kao apostoli, svima približiti Isusa, jer mnoge su majke koje pate zbog nevolja svoje djece. Tamo gdje je bol, tamo je Božje smilovanje. Božje nam milosrđe može izgledati kao „mrvice“, ali one su velike kao sam Bog. Bog ne može biti manji od sama sebe i dajući sebe daje se u cijelosti. Veće su mrvice Božjega milosrđa, nego sva bogatstva svijeta. Isus nam se daruje u sakramentima, u ljudima, iskušava nas u strpljenju s poslušnima i neposlušnima, obraća se nama, našemu načinu djelovanja u svijetu i Crkvi i poručuje nam da se ljude ne smije dijeliti na djecu Božju i pse. Svi smo pozvani biti djeca Božja i djelovati po Božju te drugima, ne davati mrvice, nego biti kruh vjere i ljubavi.

Zanimljivo je da Isus ne pohvaljuje Židove zbog njihove vjere, nego pogane, pa nakon pohvale reče ženi: „Neka ti bude kako želiš.“ Što mi želimo? I što se događa? Evanđelist svjedoči: „I ozdravi joj kći toga časa.“ Isus ništa nije učinio, nije istjerao demona, ali je vjera žene ta koja je to učinila. Njezina skrovita vjera istjerala je demona. To je snaga vjere u Isusa! Demoni se boje čvrste vjere i molitve i zato smo pozvani produbljivati vjeru i moliti, u suprotnomu prevladat će praznovjerje i demoni. Vjera te žene očituje se u njezinu stavu. Nije posustala, ne odriče se uvjerenja da joj Isus može pomoći i da će joj pomoći. A mi? Njezino je ponašanje određeno vjerom u Isusa i ljubavlju prema kćeri. Mnoge su joj zamke bile na putu, a sam ju je Isus stavio na veliku kušnju. Ustrajala je, nije se prestala okretati Isusu. Tako je došla do izravnoga i osobnoga susreta s Isusom, koji ju je saslušao, poštuje njezin stavi i pomaže joj. To je iskustvo vjere, iskustvo Boga.

U ovoj ženi očituje se primjer ljubavi za kćer i vjera u Isusa te neumorna i ponizna molitva, koja se ne obeshrabruje. Stoga smo i mi pozvani, kao Kananejka, svoj život usmjeriti na Isusa, jer on nikoga ne isključuje iz svoga djela spasenja i zato će nakon uskrsnuća apostole poslati po cijelomu svijetu. I nas danas šalje, jer mnogo je Kananejki. Za pogane Isus nije samo neki čudotvorac, nego su i oni, kao i suvremeni pogani i ljudi slabe vjere, pozvani upoznati i vjerovati u Boga, koji se očituje u dolasku i činima Isusa Krista. I mi kršćani, Crkva, trebali bismo osluhnuti molbu suvremenih Kananejki, svijeta, koji tonu u nevjeri i negdje u dubini duše vape: Budite znak, makar mali znak, makar mrvice Isusove ljubavi i zajedništva za nas, „psiće“ ovoga svijeta. 

Evanđeoski prizor, koji je nastao iz srca majke, čudesne žene Kananejke, postao je put do Isusova srca. Dopustimo da dođe i do našega srca, da zahvati naše biće da zaista možemo biti, ne samo mrvice, nego kruh za gladne i žedne Isusa Krista. A ti Isuse, Gospodine i Sine Boga živoga, smiluj nam se! Amen.